Na nedjelju Krista Kralja u Župi Podhum kod Livna svečano euharistijsko slavlje predvodio je mons. Franjo dr. Komarica, banjolučki biskup u koncelebraciji s gvardijanom fra Marko Ešegovićem, don Antom Kutlešom iz Prisoja i mjesnim župnikom fra Juricom Perišom. Pod ovom misom okupljena zajednica vjernika obilježila je i 80. godišnjicu mučeničke smrti fra Bonaventure Grebenarevića, prvog podhumskog župnika.
O njegovom životnom putu i mučeničkoj smrti u pozdravnom govoru župnik fra Jurica je rekao kako je to: „priča o predanosti i požrtvovnosti. Fra Bono još kao profesor na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom bio je učitelj sjemeništaraca a u župama livanjskog kraja nastavio je ulogu poučavatelja djece i mladih. Učio ij je čitanju i pisanju te da vole Crkvu i Isusa Krista. Crpio je vjeru i nalazio snagu života iz odnosa s Kristom Kraljem i jedinim Spasiteljem čovjeka. Lišen svih ljudskih prava i dostojanstva nakon što je mučen u zatvoru u mrkloj noći streljan i bačen na livanjsko smetlište lokaliteta Bugojanska Malta.“
Biskup Franjo u nadahnutoj propovijedi približio je lik Krista Kralja kroz odnos jednog ateista i njegovog susretanja s pričom o Kristu Kralju, te je kroz njega i njegovu situaciju obratio se okupljenim vjernicima: „Znaju li kršćani, pita se dalje bezbožnik, tko su danas pravi kraljevi? To su kralj nogometa, tenisa, skijanja, kraljica ljepote; to su bogatuni milijarderi, proizvođači oružja, vlasnici svjetskih kompanija, svemirskih letjelica, i sl.“
Slično kao i ovom bezbožniku, moralo je izgledati rimskom upravitelju u Jeruzalemu Ponciju Pilatu, kad je pred sobom u petak uoči židovskog blagdana Pashe imao kandidata za smrtnu kaznu Isusa iz Nazareta, i kada je od njega čuo smirene, promišljene i samouvjerene njegove riječi: „Da, ja jesam kralj.“ Najprije je ovaj bezobzirni i besavjesni mali, pokrajinski moćnik, otupjeli skeptik Poncije Pilat osjetio neko sažaljenje prema tom jadnom čovjeku, koji je stajao pred njim sav u ranama i u krvi, s trnovom krunom na glavi, u sebi potpuno zbrkan koji bunca i fantazira, da je on, sa svezanim rukama, neki kralj. Pokazao ga je takvog jadnog razularenoj svjetini koja ga je lažno optužila i osudila na smrt: – „Evo čovjeka“. Gledajte kakav je ovo jadnik! A onda ga je, iako je znao da je nevin i da na njemu on ne nalazi nikakve krivice, ipak osudio na smrt i to najgrozniju, smrt na križu razapinjanjem.
Malo vremena nakon toga, najdramatičnijeg događaja u ljudskoj povijesti, taj isti moćnik Poncije Pilat, Isusov ubojica, bio je smijenjen sa svoga položaja i poslan u progonstvo gdje je i umro. – Da se njegovo ime i danas spominje on mora zahvaliti jednom čovjeku, kojega je među tisućama ljudi jednom susreo, a koji se zvao Isus iz Nazareta: Isus Nazarećanin, kako je naredio da se napiše na križu iznad glave raspetog Isusa.
Nitko nikada nije slavio ni hvalio Poncija Pilata, tog ubojicu nevinog čovjeka, dobročinitelja mnogih tadašnjih ljudi Isusa Krista, Spasitelja cijelog ljudskog roda.
Tko uostalom danas slavi i neke, druge daleko moćnije vladare i osvajače tijekom proteklih stoljeća? Jednog davnog egipatskog Ramzesa, ili rimskog Cezara ili Nerona, ili makedonskog Aleksandra Velikog, strašnog hunskog vojskovođu Atilu, osvajača Azije a onda i Europe, mongolskog osvajača Azije i pola Europe Džingiskana? Tko ih se danas boji? Kod koga od njih današnji ljudi vape za pomoć u svojim tjelesnim, duševnim ili duhovnim potrebama? Tko ih nasljeduje i smatra se njihovim sljedbenicama? Nitko ili malo tko! Njihova nekadašnja carstva i kraljevstva su se davno raspala! Jedva ima ikakvih tragova od njih i njihove silne moći i vladavine, koja je najčešće bila strahovlada, smrtonosna za desetine i stotine tisuća ljudi.
Kada bi danas ovaj isti vlastodržac Pilat ustao iz svoga zaboravljenog i u javnosti, nepoznatog groba i mogao osjetiti radost i oduševljenje mnogih stotina milijuna ljudskih srdaca pripadnika brojnih naroda i plemena po cijelom svijetu, i njihovu ljubav i danas prema Isusu Kristu, ne bi li on morao sve nas pitati: Ej, ljudi, je li vi u svojim molitvama i pjesmama mislite na onoga jadnika, kojega sam ja svojevremeno najprije želio spasiti od razapinjanja, jer mi ga je bilo žao, a onda sam ga osudio na smrt, iako nisam na njemu našao nikakve krivice? – A ne bismo li svi mi, Kristovu sljedbenici, kršćani morali odgovoriti: Točno, mi mislimo upravo na onoga Isusa kojega si ti osudio na smrt na križu, jer si ti bio i htio ostati prijatelj rimskom caru, a Isus je pred tobom, svom jasnoćom posvjedočio da je on kralj! Ali, rekao je: „Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta“! – To znači drugim riječima: ja se ne služim ni mačem, ni puškom ni bombom, ni prevarama, ni lažima, ni nepravdom, ni legijama, da održim svoju vlast. Ja darujem istinu, pravdu, ljubav i mir ljudskim srcima, da ona budu sretna i da šire ozračje sreće i mira u svome životnom okruženju. Moji su simboli ne oštri mač, ni krvožedni lav, ni grabežljivi orao, nego križ i janje! Ja ne ubijam nikoga, nego omogućujem svakome, tko u mene vjeruje, tko ide za mnom i tko sluša moje riječi, da ima život vječni! A tvrdim vam svima: Prije će i nebo i zemlja proći nego moje riječi, koje neće nikada proći! Uvijek će one biti za sve, koji ih slušaju spasonosne! – Samo da znadete, ljudi svih vremena i krajeva svijeta: ponovo ću doći među vas na zemlju, ali ne kao nemoćno dijete u betlehemskoj štalici, niti kao poniženi, osramoćeni, izmrcvareni osuđenik, kojega ste ubrojili među najgore razbojnike i razapeli na križ, da ga uklonite! Doći ću kao Sudac svih živih i svih umrlih od početka ljudskog roda! – Te jasne i potresne riječi Isusa, raspetog i uskrslog odjekuju zemaljskom kuglom već 20 stoljeća!
Doći će, dakle pred Isusa Krista, Kralja Neba i zemlje, i nekadašnji Poncije Pilat i ovaj današnji bezbožnik, koji je u autu slušao radio i sažalijevao, kako ih je nazivao, glupe i naivne kršćane! Doći će pred njega svi silnici svijeta, svi nepravedni suci, svi ubojice nedužnih ljudi, osobito bezbrojnih nedužnih Kristovih učenika – od prvomučenika sv. Stjepana pa do naših dana i današnjih svjedoka vjere!
Takvih je nepravednih sudaca, ubojica i silnika i takvih Kristovih vjernih mučenika, koji su od silnika svoga vremena bili satrveni i ubijeni, bilo osobito mnogo tijekom prošlog 20. stoljeća, najkrvavijeg u ljudskoj povijesti. Posebno su se istakli silnici i zločinci nad milijunima nevinih ljudi, poubijanih iz duboko nehumanih, tj. bezbožnih svjetonazorskih i političkih sistema, kakvi su bili nacizam, fašizam i osobito komunizam. Oni su, jedni kraće, a drugi duže vrijeme, bili strah i trepet osobito diljem cijelog europskog i azijskog kontinenta.
Svojim groznim i nemilosrdnim postupcima oni su nastojali silom nametnuti ljudima, tj. građanima, svoje bezbožne i protucrkvene ideologije. Brojni su članovi Crkve, duhovnog i laičkog staleža, platili svojom krvlju i svojim životima, svoju vjernost Kristu i crkvenom nauku. Brojni su duhovni pastiri bili dosljedni u svojoj vjeri i u svojoj vjernosti zadaći, koju su imali od Crkve, ta ostajali sa svojim vjernicima unatoč opasnosti po vlastiti život. Tako su svojom odvažnom vjerom i hrabrim svojim primjerom ostavili generacijama iza sebe jaku motivaciju da i oni ostanu postojani u svetoj vjeri svojih predaka.
U vremenima tih strahovlada osim spomenutih duhovnih velikana i karakternih svjedoka vjere, bilo je nažalost i bijednika i izdajnika kršćanskog porijekla. Takvi su – bilo kao progonitelji i počinitelji zla, bilo kao izdajice istine, brojnim drugim, nevinim ljudima, iz svoje životne sredine prouzročili patnju, uništenje i smrt.
I u našoj zemlji i u ovom kraju, ostavili su ovi krvavi režimi, poglavito komunisti, jer su najduže vladali, svoje krvave tragove nad brojnim ovdašnjima nedužnim ljudima.
Osobito je poguban i nemilosrdan bio komunizam prema pripadnicima Katoličke Crkve. Zašto? Pa, zato što je komunizam u svojim temeljima imao ateizam, bezboštvo, nijekanje, odbacivanje i odreknuće od Boga. Papa Pio XI. je 1937. godine u jednoj svojoj enciklici osudio bezbožni komunizam, koji je tada žario i palio u tadanjem Sovjetskom savezu, ubijajući milijune kršćana, rušeći tisuće crkava i prijeteći da se širi na europske zemlje.
I ovdje je tada vladao opravdani strah od dolaska takvog jednog režima. A on je došao – još za vrijeme Drugog svjetskog rata. Svojom propagandom i strahovladom neke je ljude uspio uvući u svoje redove; druge strano uplašiti, a jedne pak prisili na traženje neke alternative! – Nitko nije bio pošteđen. Ni seljaci, ni radnici, ni intelektualci, ni svećenici. O životu u tome vremenu ima dosta zapisanih svjedočanstava, premda ni izdaleka onoliko objektivnih, koliko bi bilo opravdano i utemeljeno.
Među stradalima od strane komunista bili su i brojni svećenici i redovnici i iz naše biskupije, i to procentualno najviše od svih biskupija u hrvatskom narodu. Za veći broj tih svjedoka vjere poznati su – barem osnovni podatci. A trebalo bi puno temeljitije sve njih istražiti i ostaviti na trajno sjećanje budućim generacijama. Na to je uostalom, upozorio povodom jubilarne 2000. godine i sam sveti papa Ivana Pavao II. Zadužio je sve biskupske konferencije, sve nas biskupe i sve naše suradnike, svećenike, redovnike i redovnice, da poduzmemo konkretne mjere kako svi pobijeni svjedoci vjere moraju biti objektivno istraženi i ispravno vrednovati u svome ljudskom i kršćanstvom dostojanstvu i držanju te sačuvani za buduće generacije katolika.
Među takvima, koje treba objektivno istražiti i ispravno vrednovati je i prvi župnik vaše župe, fra Bonaventura Grebenarević. Njega su, kako je vama uglavnom poznato, ratne 1943. godine tadašnji bezbožni predstavnici vlasti, komunistički partizani, za vrijeme obavljanja njegove dušobrižničke službe – sprovoda jednog župljanina, uhapsili, na montiranom procesu osudili, mučili u ubili u Livnu.
Osobno mi je kao biskupu, poznat način montiranog procesa iz bivše komunističke države, provedenog nad revnim, nevinim svećenikom pri kraju rata i spaljenom vlč. Filipom Lukendom u Banjoj Luci 1986. godine. Bio je to zadnji takav sudski proces od strane bezbožnih komunističkih vlastodržaca nad jednim vjerskim službenikom u bivšoj državi. Glavni sudac, koji je župnika Filipa tada bio osudio na 4 godine zatvora, osobno mi je, na početku rata 1992. godine, priznao da je on po naredbi tadašnjeg partijskog Komiteta, morao osuditi svećenika Filipa, iako je on za njega bio potpuno nevin. I tada sam gledao i slušao neke jadne svjedoke, koji su bili prisiljeni krivo svjedočiti protiv svoga župnika.
Nisam čuo niti pročitao igdje, da je i sudac u Livnu koji je vašeg župnika fra Bonaventuru – na temelju iskonstruiranih i lažnih svjedočanstava osudio na mučenje i ubijanje.
Od vas, današnjih članova župe, vrlo je pohvalno što o 80-oj obljetnici nasilne smrti vašeg prvog župnika želite molitveno a i na istinit, objektivan način obilježiti njegovu smrt, koju je podnio iz ljubavi prema Kristu i njegovoj Crkvi, a koji je ubijen – kao i brojni drugi kršćanski mučenici tijekom svih stoljeća povijesti Crkve – „in odium fidei“ – iz mržnje na Boga, na Krista i na kršćansku vjeru.
Danas, na svetkovinu Krista, Kralja svih kraljeva, svih naroda i svih vjekova, mi ne pridajemo pažnju ni njegovom bijednom sucu Ponciju Pilatu, niti bijednim tužiteljima, ni još bjednijim, prisiljenim svjedocima protiv nevinog Isusa. Svi su oni davno prošli i uopće nevažni za povijest. Isus Krist – iako ubijen – jedini živi i ostaje. On je isti – i jučer i danas i uvijeke! Jer, On je jedina Istina, jedini pravi Put i jedini Život, Život u punini. Njegov sud je jedini pravedan i konačan. Kristova se Crkva mora uvijek truditi da i ona prosuđuje samo po pravi i istini!
Zato i ja vas potičem da zapamtite ono što je o vašem nekadašnjem župniku fra Boni doneseno u „Glasniku“ naše biskupije iz tadašnjeg ratnog vremena: „Fra Bono je bio poznat kao vrlo ugledan i savjestan redovnik, te čovjek molitve i rada. U svim svojim službama je bio vrlo točan. Spram braće redovnika jako pažljiv i obziran. Prema svojim župljanima u svako doba u svemu susretljiv i bliz im, uslijed čega ga je narod jako volio i odan mu bio. Ne samo da se brinuo za njegovo duhovno dobro, nego se svakom prigodom kod građanskih vlasti zauzimao za nj u svim njegovim potrebama. Za nj se može punim pravom reći, da je bio pravi narodni svećenik. Ta velika ljubav prema svome stadu učinila ga je, da ga, i kraj očite pogibelji za život, nije htio napustiti, već (je) ostao u njegovoj sredini hoteći da s njime dijeli njegove boli i patnje pri čemu je eto, i svoj život položio.“
Uistinu, divno svjedočanstvo o divnom liku jednog kršćanina, redovnika i svećenika, u kojega se može ugledati i naša generacija redovnika, svećenika i vjernika! Zaslužuje apsolutno da spomen na njega u vašoj župi ostane trajan!“ završio je homiliju biskup Franjo.
Ministranti i franjevački postulanti s Gorice posluživali kod oltara, zbor župe animirao je misno slavlje predvođen Mirkom Puđom. Unatoč prohladnom vremenu u crkvi svetog Ive bilo je naroda koji su došli komemorirati život pokojnog fra Bone.
Pošto je župa Podhum jedna o raseljenijih župa livanjskog kraja televijzijska ekipa PROTV iz Tomislavgrada ostvarila je živi prijenos svete mise preko svog tv kanala te su napravili video prilog o životu župe i ovoj proslavi kroz priču najmlađih članova ove zajednice s Buškog Jezera. To je jedan lijepi znak. Fra Bono koji je sam radio u odgoju te kao svećenik i franjevac svima je bio i svjedok i učitelj te upravo ovi mladi znak su kako njegov život i žrtva nisu zaboravljeni. U memoriji i ovih malih – velikih ljudi ostati će uspomena na jedan požrtvovni život svećenika mučenika fra Bone koji je sa svetim piscem slobodno mogao reći: „dobar sam boj bio, trku života završio, vjeru sačuvao. Pripravljen mi je vijenac pravednosti koji mi jednino može darovati Isus Krist – Kralj svemira i svih ljudi.“
Zajedničko druženje nastavljeno je u župnoj kući gdje su se okupili svi oko zajedničkog obiteljskog stola te u radosti i veselju skupa pjevači, ministranti, framaši i gosti nastavili agape u srdačnim razgovorima i ugodnoj atmosferi okupljeni o ovoj obljetnici.
Fra Bonaventura (Luka) Grebenar, rođen 13. kolovoza 1884. u Biloj kod Livna, ostavio je neizbrisiv trag kao redovnik, svećenik, učitelj i mučenik. Nakon osnovne škole u Livnu, nastavio je obrazovanje u Visokom i studirao bogoslovlje u Livnu i Sarajevu. Od 1905. bio je član franjevačkog reda, a svećeničke zavjete položio je 1909. Pastoralno djelovanje je započeo kao kapelan u Čukliću 1910., a potom je postao profesor u Visokom gdje je predavao latinski, grčki, hrvatski jezik, matematiku, zemljopis, krasnopis i gimnastiku. Kao župnik, služio je u Ljubunčiću i Vidošima, ističući se svojim radom i posvećenošću. Službu gvardijana obavljao je na Gorici od 1925. do 1928.
Najznačajniji dio njegovog života obilježava služba u Podhumu od 1932. Kao prvi podhumski župnik, fra Bono je bio iznimno cijenjen među župljanima zbog svoje pristupačnosti i bliskosti s pukom. Njegov miran život tragično završava 1943. Nakon što je privremeno napustio svoju župu u Podhumu zbog partizanskih napada, vratio se unatoč opasnostima. U studenom 1943., partizani su ga zarobili dok je obavljao ukop vjernika. Nakon više od tri tjedna zatočeništva i mučenja, osuđen je na smrt i strijeljan u Livnu. Njegovo tijelo pronađeno je na smetlištu, potom je svečano pokopano na samostanskom groblju svetog Mihovila na Gorici.
Fra Bono ostao je upamćen kao predan duhovnik koji je stradao mučeničkom smrću.
Ekipa PROTV iz Tomislavgrada uživo je prenosila euharistijsko slavlje i napravila je video prilog.
KTA/J.P.
