AUDIO: PROPOVIJED BISKUPA SEMRENA U OKVIRU STUDIJSKOG DANA ZA ODGOJITELJE, SVEĆENIKE, REDOVNIKE I REDOVNICE
U organizaciji Vijeće za bogoslovna i mala sjemeništa Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i Centra za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije, u petak, 3. ožujka 2023. u prostorijama Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih „Ivan Pavao II.“ u Sarajevu održan Studijski dan za odgojitelje, svećenike, redovnike i redovnice u okviru trajne formacije na temu: „Nasljedovati Krista u svjetlu susreta“. Završen je Euharistijskim slavljem koje je u kapeli Centra predvodio predsjednik spomenutog Vijeća mons. Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki. Propovijed biskupa Semrena na temelju misnih čitanja toga dana (Rim 12,17-21; Mt 5,20-26) prenosimo u cijelosti:
Sestre i braćo, na Studijskom smo danu za odgojitelje u svim bogoslovnim i malim sjemeništima u BiH i za referente za zvanja te za svećenike, redovnike i redovnice koji su se odazvali na ovaj susret. Imamo pred očima sv. Pavla, apostola koji se smatra nedonoščetom u izboru Kristovih učenika, ali prihvaća Božju milost i životnost uskrslog Krista koju je doživio u susretu s Uskrslim u Damsku, te iz toga susreta crpi milost da više ne živi sam nego je Krist taj koji u njemu živi i Krista želi navijestiti svima. Otvorimo se i mi milosti Božjoj izmireni s Bogom i čovjekom.
Današnja liturgijska čitanja izazivaju u nama nemir, obogaćenje i postavljaju pitanja. Predstavlja nam se sam Pavao prije susreta s Uskrslim u stavu književnika i farizeja i poslije susreta s Uskrslim gdje se potpuno identificira s Isusom Kristom i njegovim stavom. Današnje evanđelje priznaje pravednost književnika i farizeja, ali jasno pokazuje kako ta pravednost nije takva da bi omogućavala ulazak u Božje kraljevstvo. Farizeji su bili jedna od tri glavne stranke u židovskom narodu u Isusovo vrijeme. Bili su malobrojni ali su međusobno čvrsto povezani, znali su što hoće i svoje su zamisli smjelo provodili u djelo. Odlično su poznavali Mojsijev zakon i revno provodili njegove propise u život. Previše su držali do sebe, do svoje pravednosti i do svojih zasluga tako su dopustili da u njima izraste nezdrav ponos, umišljenost i oholost. Ovo ih je spriječilo da u Isusu prepoznaju objavu Božje volje i da se odazovu njegovu naviještanju Božjeg kraljevstva. I Isus je poštivao Zakon i došao je na svijet da ga ispuni a ne da ga dokine. No nevolja je u tome što je svaki zakon onakav kakvi su ljudi u čijim je on rukama. Ovo vrijedi i za Božji zakon i on u našim rukama poprima naša svojstva, možemo ga visoko cijeniti, ali i zloupotrijebiti. Farizeji su pozivajući se na Zakon sebe uzdizali, a druge osuđivali i prezirali. Isus postupa drugačije. On u prvi plan postavlja Božje i ljudsko srce, a ne Zakon. On u prvom planu ističe odanost i vjernost Bogu koji je Bog čovjekoljublja, kao i Božju volju kao vrhovno mjerilo, a Božja volja je naše spasenje. Tako je Isus proživio svoj život: neizmjerno odan Bogu i neizmjerno zauzet za čovjeka. Ovo je i u kršćanstvu postalo i ostalo jedinim i vrhovnim mjerilom svih naših htijenja i dostignuća, svih odluka i ostvarenja, mišljenja i djelovanja. Stoga se svaki kršćanin uvijek, a posebno u zapletenim zbivanjima svoga života, mora pitati: „Što Bog od mene očekuje da uradim u ovim okolnostima? Što bi učinio i kako bi postupio Isus da se sada nalazi na mome mjestu?“ Da bismo ovo mogli učiniti moramo što je moguće bolje Isusa Krista upoznati, njegov život, njegovo djelovanje i naviještanje. Poput apostola Pavla tada bismo mogli kazati kako znamo komu smo povjerovali i kako se kršćanstva ne stidimo, jer sav zakon i svi proroci ovise o ljubavi. A ljubav se mjeri spremnošću na odricanje i žrtvu, na strogost prema sebi i velikodušnost prema drugome.
Pavao u 1. čit. naglašava: „Blagoslivljajte one koji vas progone; blagoslivljajte, a ne proklinjite… Nikomu ne vraćajte zlo za zlo. Marljivo nastojte činiti dobra djela pred svim ljudima. Ako je moguće – koliko je do vas – budite u miru sa svima“, a Matej: „Ako doneseš dar svoj na žrtvenik i tu se sjetiš da ti brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar tu pred žrtvenikom, hajde i najprije se izmiri s bratom, pa onda dođi i prinesi svoj dar…i Gospodin govori: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone“ (Mt 5,44). Ovaj Kristov zahtjev je uistinu nov i tipičan za život po Evanđelju. U SZ se učilo: „Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja“ (Mt 5,45). Zapovijed mrziti neprijatelja je samovoljno umetanje koje su uveli učitelji zakona, iako to odgovara prirodnom osjećaju ljudi. Pa i među kršćanima se ustalila praksa: „Kako ti meni, tako i ja tebi“. Ovo ne odgovara nauku i Kristovu životu. Na ovaj način ne slijedimo u svemu stope Njegove. Isusova ljubav ostala je nepokolebljiva i na križu: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“ (Lk 23,34). I Judu izdajnika naziva prijateljem (Mt 26,50). U ovoj se ljubavi Krist pokazuje kao Sin Božji, Sin Oca koji je na nebesima, „koji čini da njegovo sunce izlazi dobrima i zlima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima“ (Mt 5,45). U ovoj ljubavi Krist je savršen, kao što je savršen Otac koji je na nebesima, Otac koji je ljubav. Oni koji na ovaj način žive Evanđelje Isusa Krista „slijede riječi, život i nauk i sveto Evanđelje“ Gospodinovo, oni su učenici Kristovi, oni sudjeluju na Kristovu djelu poevanđeljenja svijeta kako to ističe sv. Pavao.
„Istinski svojega neprijatelja ljubi onaj koji se ne žalosti zbog nepravde koju mu je nanio, nego se iz ljubavi Božje izjeda zbog grijeha njegove duše. I neka mu djelima iskaže ljubav“ (9. OP). Ponekad se naljutimo na nepravdu koja je učinjena u našoj blizini, ali samo zato što se to tiče nas. Tko se ovako vlada pokazuje da se nije odrekao sebe i da se brine za se, a ne daje prednost Bogu. Tko ne osjeća bol zbog nepravde što mu je drugi uzrokuje, nego ima pred očima samo ljubav Božju, koja je time ranjena, taj je pravi kršćanin, Kristov učenik. On je zaokupljen samo Bogom i Njegovom ljubavlju. On je zbilja sposoban ljubiti, jer njegova ljubav postaje veća, snažnija i zrelija. On želi šire odgovoriti na Božju ljubav i pružiti Bogu ljubav koja je njemu bila uskraćena. On ne uzvraća zlom na zlo, nepravdom na nepravdu, naprotiv on blagoslivlje. Ne dopušta da ga zlo pobijedi, nego zlo pobjeđuje dobrim (Rim 12,21), jer on drugome „pokazuje svoju ljubav na djelu“. Ovu ljubav na djelu Isusa Krista živio je Pavao i drugima velikodušno svjedočio životom i riječju. Ovdje se sve ono što je prirodno, pobjeđuje nasljedovanjem Krista i pokazuje se da je zasnovano na „životu po svetom Evanđelju“.
Kako u našem kršćanskom svagdanjem životu izlazimo na kraj s onima koji su nam odbojni? S kime se trebam izmiriti i nagoditi? Tko je to u mojoj sredini, zajednici, susjedstvu, na radnom mjestu koji mi ide na živce, čiji mi karakter smeta? Čiji glas ne mogu podnijeti, lice vidjeti, prijedlog prihvatiti? Jesmo li dobri i s onima koji nas vrijeđaju i kleveću? Molimo li za njih? Činimo li im dobro? Uzvraćamo li zlom na zlo? Utire li se u mojoj srdžbi put duhu moga Ja ili me upravlja Gospodinov duh, koji je zaokupljen Božjom ljubavlju? Umjesto da sudimo i osuđujemo, živimo li u skladu s Božjom ljubavlju? Ponašamo li se prema poslovici: „Kada vidiš da drugi griješe, nastoj se sam popraviti“? Koliko manje tražimo za sebe prava i zahtijeva, toliko smo više poučljiva sredstva za Božju ljubav. O ovome moramo razmišljati ako želimo da „naš život bude u skladu sa svetim Evanđeljem našega Isusa Krista“. Gospodin od nas traži da se založimo, da gradimo bolje društvo, ljepšu civilizaciju. Sve je zasnovano na međusobnim odnosima.
KTA
Sarajevo, 3. ožujka 2023.
