Vijesti 2021. godina

POZDRAVNI GOVOR KARDINALA PULJIĆA NA SVEČANOM OTVORENJU PRVE SINODE VRHBOSANSKE NADBISKUPIJE

U subotu, 11. rujna 2021., nakon svečane euharistije u sarajevskoj katedrali Srca Isusova, u dvorani Svećeničkoga doma Vrhbosanske nadbiskupije započeo je radni dio svečanog otvorenja Prve sinode Vrhbosanske nadbiskupije. Pozdravni govor tom prigodom uputio je predsjednik Sinode kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski čije riječi prenosimo u cijelosti:

Skupštinska zasjedanja Sinode započet će svečanom euharistijom u sarajevskoj katedrali Srca Isusova koju će izravno prenositi BHT 1 u već spomenutom terminu. Pod istom će svi članovi položiti Ispovijest vjere.

Kao vrhbosanski nadbiskup i predsjednik Sinode sve vas srdačno pozdravljam na otvaranju Prve sinode Vrhbosanske nadbiskupije, i zahvaljujem vam na vašoj prisutnosti.

Poznato je, naime, da sam na svetkovinu svetih Petra i Pavla, 29. lipnja 2012. godine, najavio pripravu Prve sinode u Vrhbosanskoj nadbiskupiji i pozvao sve nadbiskupijske strukture i vjernike da se uključe u pripremu Sinode kako bismo je, kad za to dođe vrijeme, mogli slaviti kao novi zamah Duha Svetoga u životu ove mjesne Crkve i svakog njezinog člana. Duboko uvjeren da svaki uspjeh počiva na milosti koju zajednica od Boga izmoli, pozvao sam na osobnu i zajedničku molitvu za uspjeh Sinode. S tim ciljem, napisana je molitva za Sinodu – duži i kraći oblik – koju su svećenici, redovnici, redovnice i vjernici laici molili na završetku slavlja svete Mise, bilo u župnim zajednicama, bilo u svojim zajednicama, a mnogi i privatno.

Tom istom prigodom, ukazao sam na ciljeve naše Prve biskupijske sinode.

Kao “skupština izabranih svećenika i drugih vjernika partikularne Crkve koji pomažu dijecezanskom biskupu na dobrobit sve biskupijske zajednice” (ZKP, kan. 460), biskupijska sinoda ide za tim da “sva predložena pitanja podvrgne slobodnoj raspravi članova na sinodalnim sjednicama” (ZKP, kan. 465). U tom smislu, Vrhbosanska nadbiskupija, otvorena vodstvu Duha Svetoga, imala je za cilj okupiti se na biskupijskoj sinodi kako bi, prije svega, upoznala dublje svoju stvarnost, a potom, osluškujući razmišljanja svećenika, redovnika, redovnica i vjernika laika bolje i dalekovidnije prosuđivala znakove vremena. Posvema je jasno da stvarnost, prilike i vrijeme u kojemu živimo svoju vjeru i njegujemo našu katoličku tradiciju, zahtijevaju nove odgovore i rješenja utemeljena nada-sve na vjeri u Uskrslog Krista, Tradiciji i nauku Katoličke Crkve, koja je Majka i Učiteljica. Stoga smo tijekom Sinodalnog puta posebno tražili odgovore i nova rješenja za pastoralne izazove i poteškoće i nove načine naviještanja Evanđelja i svjedočenja vjere i životne nade koja je u nama. Pritom smo poseban naglasak smo stavili na naše župe: htjeli smo, naime, da župe postanu još svjesnije svoje uloge u ovoj mjesnoj Crkvi vrhbosanskoj i aktivnije sudjeluju u zajedničkom poslanju. To, pak, znači da se Sinodalni put velikim dijelom odvijao na razini župa, odnosno dekanata, uz sudjelovanje članova župskih vijeća i predstavnika katoličkih udruga i duhovnih pokreta.

Nakon što je Pripravno povjerenstvo zaključilo da je pripremni dio dostigao željeni rezultat, odlučili smo pristupiti slavljeničkom dijelu biskupijske sinode. Tom dijelu Sinode pristupano poput mladog kralja Salomona, to jest s molitvom da Gospodin svima nama dadne pronicavo, mudro i razumno srce (usp. 1 Kr 3,13) kako bismo mogli nastaviti ići stopama Gospodnjim, a svojim riječima i djelima doprinijeti uprisutnjenju kraljevstva Božjega među nama. Stoga se živo nadam da će sinodske izjave i odluke, jednom proglašene, biti svesrdno prihvaćene i zdušno provođene u župama i od strane nadbiskupijskih ustanova.

Dopustite mi s vama podijeliti nekoliko misli koje su sadržane u molitvi za Sinodu, a meni osobno su svih ovih godina bile posebno na srcu.

Prva misao: ZNAK KRIŽA. U najtežim vremenima, Kristov križ je bio znak i sadržaj našeg identiteta, snaga za nadvladavanje svih kušnja. U prošlosti, naši pretci su platili veliku cijenu da bi svoju življenu vjeru sačuvali i ostavili je nama u baštinu. “Danas proživljavamo nova iskušenja, zato tražimo snagu i svjetlo Tvoga Duha kako bismo prepoznali ljubav Božju u ovom vremenu i na ovim prostorima” – riječi su molitve za Sinodu. Kršćanin-vjernik u svakoj životnoj situaciji treba tražiti svjetlo i snagu Duha Svetoga s kojim nema bezizlazne situacije. Dok smo se kao nadbiskupijska zajednica proteklih godina suočavali s raznim izazovima ad intra i ad exstra, molili smo snagu i mudrost Duha Svetoga: svjesni da kukanjem ne možemo ništa promijeniti, želimo hrabro kročiti naprijed s nadom i pouzdanjem u Boga; želimo u svemu, pa tako i u životnim poteško-ćama i nedaćama, prepoznati Božju ljubav koja se očitovala u Križu, koji ostaje naša snaga za hod naprijed.

Druga misao: RAŽARITI LJUBAV PREMA BOGU I MJESNOJ CRKVI. Rat je uvelike uništio međuljudsku suradnju i jedinstvo. Za ovu mjesnu Crkvu, koja se trudi biti odsjaj Božje ljubavi među ljudima i u svijetu, prevažno je znati nadići sve prepreke u našem zajedničkom i osobnom življenju vjere na prostoru koji nam pripada, a nadasve u nastojanju oko dobra iste mjesne Crkve, za koju i u kojoj svi smo pozvani živjeti i djelovati. Tako ćemo se moći oduprijeti stremlje-njima koja idu za tim da otruju ljubav prema svome kraju, svome zavičaju, svojim korijenima te prema svojoj mjesnoj Crkvi. Valja nam svima radi na tome da klima bježanja s ove grude preraste u klimu ljubavi prema toj istoj grudi koju su naši pretci, kao što rekoh, zalijevali vlastitom krvlju, suzama i znojem.

Treća misao: ŽIVOT U RAZLIČITOSTI. Na ovim prostorima pluralizam je stvarnost ne samo zbog etničke i kulturne različitosti nego i zbog one religiozne. U središtu izgradnje crkvenog jedinstva kao i života u različitosti jest Uskrsli Krist. On je molio »da svi budu jedno« (Iv 17,21), a mi smo tijekom Sinode molili da nas “ražari ljubav prema Bogu i našoj mjesnoj Crkvi da kroz Sinodu hrabro pristupimo obnovi vjere, nade i ljubavi”. Drugim riječima, da bismo mogli pre-mostiti različitosti, nužno je da se iznutra obnovimo. To jest da činimo djela Oca nebeskog koji je smrću i uskrsnućem svoga Sina zavolio sve narode i svakog pojedinca. Iz primjera Božje ljubavi, možemo naučiti prihvatiti svakog čovjeka u njegovoj različitosti i slobodi, poštivati njegovo dostojanstvo, identitet i uvjerenje, pritom se ne odričući svoga, sukladno izreci: “Svoje voli, a tuđe poštuj”.

Četvrta misao: SLUŠANJE BOŽJE RIJEČI I VRŠENJE BOŽJE VOLJE. U današnje doba, međuljudska komunikacija često puta polazi od onoga što mediji govore i prenose. Zbog toga je postalo teško pokrenuti razgovor o osnovnim moralno-etičkim načelima, univerzalnim i kršćanskim vrjednotama. Stoga smo tijekom Sinode naše vjernike, kao i sve nas, poticali na dublje upoznavanje Svetog pisma: osim što je temelj za poznavanje Krista – prema riječima sv. Jeronima: ”Tko ne pozna pisma, ne pozna Krista” – ono je temelj za izgrađivanje jasnih kršćanskih stavova u privatnom i javnom životu, i za usvajanje jednog zrelog vjerničkog i religijskog rječnika. Riječ Božja je i svjetlo i lijek te izvor snage za bolje poznavanje i vršenje Božje volje, kako molimo u molitvi Oče naš.

Peta misao: MARIJA UZOR I ZAGOVORNICA. Dok je visio na Križu, Isus nam je Mariju dao za Majku (usp. Iv 19,25-27). Kroz svu našu povijest, u crkvama i svetištima koja su posvećena Gospi, posebno u Olovu i u Komušini-Kondžilu, njoj smo se utjecali i zagovor molili a kroz svoju marijansku pobožnost vraćali smo se Bogu i u njemu nalazili utjehu, snagu i nadu, čak i onda kada je sve izgledalo beznadno. Marija nas uči Božju riječ čuti i vršiti. Stoga smo tijekom Sinodskog puta molili da po njezinu zagovoru obnovimo svoj “krsni poziv” i ugrađujemo “Radosnu vijest u svagdanji život ovog društva”.

Šesta misao: KATOLIČKI ČINITI SVJETLIJIM LICE OVE MJESNE CRKVE. U vrijeme sekularizma i relativizma, koje i mi živimo, u javnosti se često nameće kompleks manje vrijednosti onih koji su vjerni svojim korijenima i svom krsnom savezu s Bogom. Svima se nameću ‘plodovi’ materijalizma, hedonizma i konzu-merizma, odnosno želja za imati, trošiti i uživati. Kako steći imunitet da nas te moderne bolesti ne zaraze i prestanu se širiti u društvu i u Crkvi? Mi vjerujemo da je Crkva ujedno božanska i ljudska, i znademo da taj ljudski element trajno trebamo obnavljati – “Ecclesia sempre reformanda”. Tako smo u molitvi za Sinodu molili smo da lice ove mjesne Crkve učinimo svjetlijim kako bi ono bilo prepoz-natljivo od strane vjernika, društva, naših sunarodnjaka i drugih sugrađana. To je poslanje i pojedinca i cijele zajednice, a Sinoda, koja znači «ići zajedno», prigoda je da taj poziv prepoznamo, prihvatimo, zavolimo i svjedočimo.

Sedma misao: SMISAO SVAGDANJEG ŽIVOTA. U školi života najvažnija lekcija koju trebamo sami naučiti i druge učiti jest lekcija ljubavi: ljubavi prema Bogu, prema bližnjima i prema svemu stvorenome koje je naše zajedničko dobro. U Zemlji u kojoj živimo, ima dovoljno raspoloživih sredstava i mogućnosti za pristojan život svih njezinih stanovnika. Potrebno je, istina, stvoriti uvjete za jednak i ravnopravan pristup zajedničkim bogatstvima, a posebno pristup radu. Naš je čovjek, naime, naučio živjeti od rada svojih ruku i svojim radom davati smisao svom svagdanjem životu. A to je, vjerujem, način na koji se može oslobo-diti od još uvijek vidljivih posljedica domovinskog rata i poraća, i ujedno se posvetiti izgradnji boljeg i pravednijeg društva uopće, kao i očuvanju “svega stvorenoga na zajedničko dobro”, kako smo molili u molitvu za Sinodu. Ta je zadaća posebno draga papi Franji, koji u svojoj enciklici Laudato si’ poručuje: “Hitan poziv da zaštitimo našu zajedničku kuću uključujući brigu da se ljudska obitelj ujedini u traženju održivog i cjelovitog razvoja, jer znamo da se stvari mogu mijenjati” (br. 13).

Osma misao: ODGOVOR PRED STRAHOM SMRTI. Pandemija korona-virusa koja još uvijek traje i koja svaki dan odnosi ljudske živote, postala je uzrok straha i depresije kod ljudi. Mi vjerujemo da smrt nema zadnju riječ jer Krist je svojim uskrsnućem pobijedio smrt i zlo. S vjerom u uskrsnulog Krista pobjeđu-jemo strah od smrti, beznađe, depresiju, ali i strah od života. S tom istom vjerom idemo u susret svim izazovima, svim beznađima, svim zlogukim prorocima.

Kao vrhbosanski nadbiskup i predsjednik Prve sinode Vrhbosanske nadbiskupije svim članovima želim pronicljivost Duha Svetoga, plodnu i uspješnu raspravu, te korisne i mudre zaključke.

Proglašavam Prvu sinodu Vrhbosanske nadbiskupije otvorenom!

KTA
Sarajevo, 12. rujan 2021.

Povezani članci

Back to top button