MILOST, KOJA JE ĐAKA DOVELA NA VJERONAUK, KADRA JE POHRANJENO U TIM DUŠAMA UČINITI I KORISNIM

Početak nove školske i vjeronaučne godine te 30 godina od obnove izvođenja vjeronaučne nastave u školama bili su nam povodom za razgovor s mr. vlč. Markom Vidovićem, predstojnikom Katehetskog ureda Banjolučke biskupije.

Vlč. Vidović svećenik je Banjolučke biskupije od 1993., a rođen je 1967. u Kotor Varošu. U rodnim Vrbanjcima završio je osnovnu školu 1982., sjemenište u Zadru, a bogosloviju u Sarajevu.

Postigao je magisterij iz katehetike i pastorala (1999.) na Međunarodnom centru za formaciju u katehezi i pastoralu Lumen vitae u Bruxellesu.

Službovao je na različitim mjestima. Najprije je bio župni vikar u Budžaku (1993. – ’94.), potom prefekt na sarajevskoj bogosloviji (1994. – ’96.) te župni vikar u Drvaru (1999. – 2001.) i Glamoču (2001. – 2002.), a onda župnik u Ljubiji (2002. – 2013.). Vlč. Marko trenutno je župnik u Prijedoru (od 2013.), predstojnik Katehetskog ureda Banjolučke biskupije (od 2000.) i član Vijeća za katehizaciju i novu evangelizaciju Biskupske konferencije BiH i Hrvatske biskupske konferencije.

Poštovani vlč. Vidoviću, na početku smo nove školske i vjeronaučne godine. U kakvu ozračju ona započinje uzmemo li u obzir domaće, ali i globalne prilike i događanja?

Ako gledamo isključivo školski, onda nova školska godina počinje normalno, a to znači bez kojekakvih propisa, maski, nastave na daljinu i sl. Ako gledamo na ozračje koje stvara situacija oko nas, ondaje tu puno mogućih i stvarnih neizvjesnosti: što će rat u Ukrajini donijeti, hoće li biti grijanja u svim školama, hoće li siromaštvo naših đaka toliko porasti da ugrozi njihovo školovanje… Dakle, počinjemo s nekom vrstom straha, što sigurno nije dobro.

Budući da ste predstojnik Katehetskog ureda Banjolučke biskupije, možete li nam reći nešto više o stanju vjeronaučne nastave u školama na teritoriju vaše biskupije?

Banjolučka biskupija prostire se na području Federacije BiH i Republike Srpske, kao i ostale biskupije. Na području Federacije imamo tri županije/kantona u kojima se održava katolički vjeronauk. „Najjača“ po broju i đaka i vjeroučitelja je Hercegbosanska sa središtem Livnom, zatim Središnja Bosna sa sjedištem Jajcem te Unsko-sanska županija s dvama gradovima u kojima ima katolički vjeronauk, a to su Bihać i Sanski Most. Naglasio bih, Livno i Jajce su, što se tiče vjeronauka u Banjolučkoj biskupiji, brojčano središta.

Republika Srpska je u vjeronaučnom smislu specifična jer tu imamo malo djece u puno škola.

Na području biskupije vjeronauk se održava u 40 osnovnih škola (od toga 29 u RS-u) i 23 srednje (od toga 13 u RS-u).

Za sada su sve škole pokrivene i brinemo se za svako dijete i nijedno nije, niti će biti, uskraćeno za sadržaje koje Crkva nudi.

Koliko zapravo ima vjeroučenika te kako djeci, ali i njihovim roditeljima staviti na znanje važnost vjeronauka i odabir istog, prije ostalih izbornih predmeta koji se nude umjesto vjerske izobrazbe?

U osnovnim  školama imamo oko 2 000, a u srednjim oko 1 100 vjeroučenika. Što se tiče odabira vjeronauka u školama, bilo od djece, bilo od roditelja, tu smo zadovoljni jer, uglavnom, sva katolička djeca odabiru u školama katolički vjeronauk. Rijetki odabiru nešto drugo.

Ove godine obilježava se 30 godina od obnove izvođenja vjeronaučne nastave u školama. S te vremenske distance, što nam možete reći o tomu?

Ono što je Katolička Crkva sigurno dobro učinila prije 30 godina, a i dandanas jako dobro radi, je pristup školskom vjeronauku i briga oko istog. Vjeronauk je vraćen u škole (znamo da ga je komunistička vlast izbacila), brzo se pristupilo njegovu sustavnom uređivanju, razrađivanju programa sa svim metodološko-metodičkim uputama, izradi udžbenika, školovanju stručnog kadra, zauzimanju jasnog stava, uređenju njegova statusa na najvišim državnim razinama te danas vjeronauk imamo kao i svaki drugi školski predmet. Rekao bih, nešto što nam u Crkvi najbolje funkcionira – točno se zna od početka do zadnjeg razreda srednje škole što i kako treba raditi i u skladu sa suvremenom školom jasno definirani ishodi i cijevi vjeronaučne nastave. Tu su dostatno osposobljeni vjeroučitelji koji su kadri realizirati tu želju Crkve.

Međutim, ovdje moramo biti i kritični i upitati se je li vjeronauk, osim što je, zasigurno, doprinio povećanju znanja kod djece i mladih, učinio da postanu bolji ljudi? Je li preko vjeronauka porastao broj praktičnih vjernika? Je li vjeronauk doveo puno više mladih za Kristov stol Ljubavi? Jesu li crkve punije? Ako na bilo koje od ovih pitanja odgovorimo negativno, ne mora nužno biti na sva, onda je to pokazatelj da negdje u našem pristupu i radu ne postupamo dobro („fulamo“). Iako na ovo nije jednostavno odgovoriti, ovdje bih krivicu prebacio na nas vjeroučitelje i na naše nedostatke vjere i manjak svjedočke dimenzije.

Kako se kroz godine mijenjao stav prema vjeronauku, ali i njegova pozicija u školstvu?

Stav Crkve je od početka jasan. Ona je željela da vjeronauk bude konfesionalan, a to – pojednostavljeno rečeno – znači da je on predmet koji nudi sadržaje Crkve i izvodi ga onaj iza koga Crkva stoji. Bilo je nekih prijedloga da bude kulturološki što bi značilo, po prilici ovo, da samo nudi informacije o vjeri ili vjerama kao fenomenu, kulturološkoj pojavi. To je Crkva odbacila.

A što se tiče pozicija vjeronauka, one su se u školama mijenjale. U početku je, u nekim školama, bilo otpora, izmišljanja razloga o nemogućnosti njegova izvođenja, ali je s vremenom bilo sve bolje i danas imamo vjeronauk kao i ostale školske predmete.

Čemu se općenito teži kada je riječ o statusu vjeronauka u školama, ima li naznaka da on postane obvezni, a ne izborni predmet?

Ovdje je bitno pojasniti kakav je vjeronauk predmet i koji je njegov status. Vjeronauk je izborni predmet u smislu da roditelji i djeca mogu izabrati hoće li vjeronauk ili ne. Izborni je u smislu izbora. Kada ga izaberu, on je obvezan. To znači da ne može netko izabrati vjeronauk pa nakon tri mjeseca reći: „Naljutio sam se na vjeroučitelja, neću više na vjeronauk.“ To ne može. U toj godini mora imati vjeronauk. U Republici Srpskoj to važi za cijelu osnovnu i srednju školu, ne samo za jedan razred. Dakle, u RS-u ako je u drugom osnovne – tada počinje vjeronauk – izabran vjeronauk, on je obvezan do kraja osnovne škole. Isto to vrijedi i na početku srednje. Takav je status vjeronauka, i to ne samo katoličkog, nego i drugih vjerskih zajednica. Drugih težnji nema.

S obzirom na brojčano stanje katolika Banjolučke biskupije, a samim time i manjim brojem djece, kako zapravo organizirati nastavu u takvim uvjetima?

Nastava u spomenutom Livnu i Jajcu izvodi se bez ikakvih poteškoća. Ima djece, ima vjeroučitelja. Stvar riješena.

Poteškoća s vjeronaukom imamo u Republici Srpskoj zbog toga što je malo djece u puno škola. Vjeronauk u RS-u izvodimo u ukupno 42 škole u kojima nema niti 200 učenika. Kako smo riješili i rješavamo problem? Uz jednog vjeroučitelja laika u Banjoj Luci angažirali smo svećenike koji su uglavnom župnici. Kad je vjeronauk tek uveden u škole, tada smo imali puno svećenika u školama. Kako je stizao školovani laikat, tako smo svećenike povlačili iz škola. To je bilo nepisano pravilo u cijeloj Crkvi u hrvatskom narodu. Izgleda da lagano dolazi vrijeme, a kod nas je već došlo, da će biskup morati uz dekret o imenovanju župnikom pisati i dekret o imenovanju i vjeroučiteljem.

Primijetite li koliko učenicima koji pohađaju vjeronauk on zapravo i znači? Ili je, nažalost, riječ samo o „popravljanju“ prosjeka s dobrom ocjenom iz ovog predmeta?

Čim su đaci s roditeljima izabrali vjeronauk u školi, to je očit znak da im nešto i znači. To nam je početna prednost. Ali ne bih rekao da im pretjerano znači. Oni to doživljavaju kao predmet, kao i ostale. Na vjeroučiteljima je da preokrenu situaciju.

Provlači se i teza kako vjeronauk „popravlja“ prosjek. Općenito su ocjene iz vjeronauka nešto veće nego iz drugih predmeta. Međutim, i vjeronauk se ocjenjuje ocjenama od 1 do 5. Rijetko će onaj koji ima sve dvojke dobiti iz vjeronauka peticu. Vjerujem da će mu vjeroučitelj dati tri ili, eventualno, četiri. Nije to nekakvo silno popravljanje prosjeka. Istina, ne smijemo biti ni rigorozni pa ocjenom ubiti u djetetu želju i za vjeronaukom, i za Bogom, i za Crkvom. Ako smijem biti malo osoban: radim u 16 škola. U nekoliko škola ima, u cijeloj školi, jedan ili dva učenika koji pohađaju katolički vjeronauk. Ovdje mislim na srednjoškolce, iako je isto i u osnovnoj školi. Zamislite taj uzrast. Sam u cijeloj školi! Obilježen! Upadljiv! Pa on ili ona je meni primjer. To su svjedoci! Pa to se mora nagraditi! Kojom ocjenom? Za to nema ocjene! Znači li im vjeronauk? Hhhmm!

Prema informacijama koje posjedujete, koliko trenutno vjeroučitelja djeluje u Banjolučkoj biskupiji te, iz komunikacije s njima, koji su najveći izazovi s kojima se susreću u svojem radu?

Imamo ukupno 38 vjeroučitelja u školama. Opći problem je smanjivanje broja djece, a time i broja odjela. Neki se vjeroučitelji pitaju što će biti kada im se počne smanjivati norma i kojom će se brzinom to odvijati. Od toga žive. Bojazan.

U Republici Srpskoj je problem „trčanja“ od škole do škole i fizička nemogućnost stizanja, te vrlo teška satnica – i prije i poslije podne. Postavlja se pitanje smisla tolikog truda za tako malo djece? Ljudski gledano, smisla nema, ali vjerničkim očima gledano, dobijemo suprotan odgovor i poticaj.

Kako kroz vjeronauk pristupati djeci čiji su roditelji u „mješovitom braku“, a znamo da ih je nemali broj na teritoriju Banjolučke biskupije?

I ovo nas pitanje zadržava u Republici Srpskoj. Uistinu, većina djece je iz „mješovitih brakova“. Rijetko koje dijete nije. Ovdje nastupa specifičnost vjeronauka kao predmeta i vjeroučitelja kao nastavnika. Vjeronauk je izjednačen s ostalim predmetima (njegovo mjesto u školi) i vjeroučitelj, u pravima i obvezama, s ostalim nastavnicima. Vjeronauk i vjeroučitelj računaju na milost, na nadnarav. Ako su roditelji i djeca izabrali vjeronauk, to nije slučajno. To ima razlog. Roditelji imaju neko očekivanje. Presudna je uloga vjeroučitelja. Roditelji su „znali“ da dijete trebaju upisati baš na katolički vjeronauk. Često oni više ništa ne znaju. Oni tu „biljku“, često, niti znaju, niti imaju čime zalijevati. Vjeroučitelj bi trebao toj „biljci“ sve dati. Iskren pristup, zdrav nauk, računanje na milost, često učini da se dođe i do roditelja, a onda nastaje zajednički hod. Iskustvo pokazuje kako je još češća pojava da ono što djeca prime u školi, nema tko „zalijevati“ kod kuće pa nam djeluje uzaludan trud. Vjeroučitelj gleda drugim očima. Milost, koja je đaka dovela na vjeronauk, kadra je pohranjeno u tim dušama učiniti i korisnim.

KT
Razgovarala: Josipa Prskalo
Foto: Davor Krajinović
Sarajevo, 5. rujna 2022.